Moć unutarnjeg sata: 58/365

Danas scenografija grada nije bila darežljiva svjetlom, ali mi je ponudila nešto puno važnije – kontrast u kadrovima koje sam pronašao. Radni je dan, fotografirao sam navečer kada promet postaje podnošljiv, a ljudi polako odlaze svojim kućama. Oko 20.00 sati grad je na trenutke poluprazan, ali već idući trenutak imate osjećaj kao da vrijeme najveće gužve. Taj sam ritam večeras i ja osjetio.

Sat, vrijeme, određenost

Svi više-manje imamo taj nevidljivi sat u glavi koji nas stalno požuruje. Rokovi, obaveze, točnost, kašnjenja… Često nam taj mehanizam zamijeni vlastite misli. Postajemo skulpture u pokretu, izolirani u svojim mislima, dok oko nas pršti kaos grada, ali i dalje je sve pod kontrolom tih kazaljki.

Simbolika sata i glave

Na današnjoj fotografiji vidim upravo to: simboliku vremena koje neprestano kucka u našim glavama i koje nas tjera iz dana u dan. Podijeljenost kadra na miran dio sa skulpturom, ali i sa satom umjesto glave dominira kadrom. Grčevita postura skulpture kao da pati od toga sata umjesto glave, koji gotovo telepatski kontrolira užurbanost u drugom dijelu kadra.