Dvije minute koje nisu smjele pobjeći: 34/365
Postoje trenuci u fotografiji koji nemaju popravni ispit. Večeras je bio jedan od njih. Super Mjesec. Astronomi kažu da ćemo na ovakav prizor, u ovakvom sjaju, ponovno čekati punih 17 godina. Razmislite o tome – 2043. godina. Tko zna gdje ćemo tada biti i što ćemo snimati. No, dok je cijela stručna javnost pričala o “spektaklu”, zagrebačko nebo je odlučilo igrati po svom. Malo nade dala je poneka “rupa” u oblacima. Izašao sam na Savski nasip, a tamo – ništa. Olovni, teški, dosadni oblaci koji kao da su se urotili protiv jedinstvene prilike za dobru fotografiju.
Dvoboj s oblacima
Mogao sam ostati doma, uz toplu kavu i opravdanje da je “viša sila” pobijedila. Ali u fotografiji, kao i u životu, najviše gubiš kad odustaneš prije nego što si uopće probao.
Gotovo sam se pomirio da od fotografije Super Mjeseca nema ništa. No bilo je i drugih zanimljivih noćnih kadrova. Snimao sam noćni grad, refleksije dimnjaka u Savi i hladna svjetla mosta, ali nadu nisam gubio. Moj pogled je stalno bježao prema nebu i čekao sam ono što je izgledalo nemoguće. I dogodilo, se!
Doslovno, na svega dvije minute oblaci su Ga otkrili! Ali da ne bi bio Super Mjesec jedina foto zvijezda ovoga dana, tu su ostale fotografije nastale ove večeri.
Dvije minute istine
Dobio sam točno 120 sekundi. Ni sekundu više. Super Mjesec je provirio kroz oblake i nije bilo vremena za filozofiranje o kompoziciji ili traženje idealnog drveta u prednjem planu. Bio je to čisti instinkt.
Ova fotografija koju vidite nije “namještena”. Ona je rezultat čiste, tvrdoglave upornosti. Možda joj fali širi kontekst, ali joj ne fali priča o onih 120 sekundi koje su pretovarile u čisti adrenalin.
Vrijedilo je. Jer već sutra će oblaci opet prekriti sve, ali imam svoje dvije minute od kojih sam napravio vječnost. Vidimo se ponovno u ovom izdanju 2043. godine. Nadam se da ću i tada imati ovoliko strpljenja.
