Znakovi samo kao prijedlog: 290/365
Ne znam koliko ste to puta vidjeli. Često naši sugrađani prometne, ali i ostale znakove, shvaćaju više kao prijedlog, ne kao i obvezu. Ovaj primjer je na prvi pogled bezazlen, no pokazuje kako se odnosimo prema upozorenjima, zabranama ili dopuštenjima označenim znakovima. Malo se razmišlja o tome, a tamo se nalaze s dobrim razlogom.
Zaobilaženje pravila i upozorenja
Ovo ignoriranje zabrane prolaska pješaka po gradilištu možda i nije tako veliki grijeh. Gradilište je noću mirovalo i nije bilo opasnih “zamki” za pješake. Osim toga, ljudi su naviknuli na putove koji im skraćuju ali i omogućuju brži i siguran prolaz oko inače vrlo prometnog mjesta u Novom Zagrebu.
No ima i onih ignoriranja koja su daleko ozbiljnija. Pa tako na pješačkom prijelazu koji svega 20-tak metara udaljen od ovoga mjesta, nerijetko se prelazi na crveno svjetlo. I to iz razno raznih razloga. Trči na kako bi se stiglo na tramvaj koji je upravo stao na stanici. Ili se ljudima jednostavno ne da čekati zeleno svjetlo za siguran prijelaz. Ajde, ovo zadnje bi se do neke mjere i moglo razumjeti kada na cesti, na daleko i široko, stvarno nema nikoga.
Jedan od pogibeljnijih primjera, a koji sam već jednom spomenuo, je pretrčavanja 6 prometnih traka i 4 tramvajske pruge ne bi li se skratio put do tržnice u Utrinama. I što je najgore, u ovoj “olimpijskoj disciplini” najčešći su “natjecatelji” naši stariji sugrađani. I još k tome vuku natrpana kolica teretom netom obavljene tjedne nabave. Samo radi apsurdnosti situacije, spomenuti ću kako upravo na to dijelu postoji vrlo dobro uređen i isto tako dobro organiziran pothodnik.
Dokument života grada
Kako god bilo, ovakve fotografije mogu se shvatiti kao dokumentarne. Prikazuju kako živi grad, kako žive njegovi stanovnici. Koje su navike i kako smo se prilagodili nekom mikro lokacijama. I ruku na srce, tko od nas nje ponekada prešao preko ceste izvan pješačkog prijelaza ili prešao cestu na crveno svjetlo jer na nekim mjestima semafori stvarno nisu logično sinkronizirani.
